Svako vrijeme je definisano tehnologijom koja daje karakter izgledu i kvalitetu određenog vremena i kulture. Filmska ostvarenja šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih su imala karakterističan izgled. Ne samo da je "šmek" vremena sadržan u izgledu tehnike, odjeće, enterijera i eksterijera koje gledamo na filmovima ili fotografijama u starim magazinima, već je i samo oko kamere za koje se dugo smatralo da je objektivno u stvari oduvijek bilo "obojeno" svojim vremenom.
Šoba uzima trideset godina staru polaroid kameru, kameru iz djetinjstva i kao neku vrstu "posjetioca", neku vrstu "turiste" ili pak "pretka" iz prošlosti uranja je u prezent: u 2011-tu godinu da posvjedoči našem vremenu na svoj način. Prvo pitanje koje se logično nameće jeste: da li takva fotografija pripada današnjici ili prošlosti?! Napravljena je danas što, upravo, dokazuje najnovija tehnologija predstavljena na njoj, ali je izvedena u materijalu iz prošlosti. "To isto čini i kipar kada koristi nekoliko miliona star kamen dok stvara najnovije djelo.", kaže Šoba.
Umjetnik svjesno pravi dokument najnovije tehnologije starom kamerom na starom polaroidu ističući neminovnost toga da će dokument urađen ovog mjeseca i sa najnovijom tehnologijom za par mjeseci imati osobine prošlog vremena i zastarjele tehnologije. On insistira na tome da će ova najnovija tehnologija mnogo brže postati prošla i zastarjela nego što je to bio slučaj sa polaroid kamerom koju koristi. No izbor polaroid filma nije samo u tome. Polaroid fotografija se smatra vjernijim dokumentom ili dokazom od obične fotografije upravo iz tog razloga što je instant i nije podložna fotomontaži. Sirova je i kao sirovina i ostaje da postoji. Polaroid kamera nema zum. Gledajući polaroid fotografiju možemo pročitati fizičku udaljenost autora od predmeta. Polaroid fotografija nije visoke definicije, ne može se uvećati. Fotografije su dizajnirane da budu džepne veličine. Upravo zbog toga ovu fotografiju čitamo kao priručnu i dokumentarnu.
Šoba iz tog razloga pravi seriju od osam polaroida 8,5 x 10,8 cm. On fotografiše najnoviju digitalnu tehnologiju u izlozima tehničke robe u Nju Jorku koristeći FUJI profesionalni instant film FP3000B iz frižidera.
Serija je nastala prije mjesec dana. Do zatavaranja izložbe, koja će trajati mjesec dana, velika je mogućnost da fotografisana tehnologija već bude zastarjela.
Sama pozicija izložbe u izlogu "Java" galerije savremene umjetnosti u glavnoj ulici u Sarajevu ima dodatnu konceptualnu važnost i dimenziju u portretisanju novog i zastarjelog kroz odnos između centra i periferije, lokalnog i globalnog, metropole i provincije, između najrecentnijeg u izlogu u Nju Jorku i njegovom laganom zastarjevanju u izlogu u Sarajevu par mjeseci kasnije. Kroz ovaj odnos se preispituje i u njemu se ogleda mnogo toga što karakterizira naše doba, našu poziciju i našu tranziciju.
Kao što sam već napisao na početku teksta, u tehnologiji se ogleda vrijeme. Kroz portret tehnologije Šoba pravi portret svog vremena: svog objektivnog i subjektivnog vremena. On nam daje koordinate svog svijeta, koordinate situacije koju živi. Kroz portret ta dva vremena: najnovijeg u Nju Jorku, trideset gona stare polaroid kamere, zaključno sa izložbom u Sarajevu, Šoba u stvari pravi jedan suptilni autoportret i predstavlja nam svoje promišljanje o prolaznosti, o vremenskoj i prostornoj distanci, o tome koliko i kako one utiču jedna na drugu. On se pita da li je i kako je moguće premostiti, izbrisati tu distancu, učiniti sve instant, sadašnjim, ovovremenim, savremenim, apdejtovanim i na kraju: gdje je i kada je konačno kraj tom apdejtovanju?!
D. Nikšić
Photos: Azra S., Goran R.
